Oj, na danu vedru, sjajnu,
Prebrodila reku Rajnu
Tri mladića.
"Krčmarice, vina amo!
Tvoja lepa ćerka kamo, reci nam?"
"Biće svega: vina, piva,
Al mi ćerka nije živa, kuku meni!
Danas su joj tužni svati,
Danas će je crna mati spremiti."
Pod pokrovom belim sva je,
Čini ti se zaspala je nevesta.
Prvi mladić priđe bliže,
S pokojnice pokrov diže, uzdahnu:
"Što si sveo, cvete mio?
Haj, od danas tvoj bih bio ljubaznik."
S lica drugi pokrov uze,
grunuše mu gorke suze, zaplaka:
"Davno mi te srce nosi;
Ružo moja, šteta što si svenula."
Treći za smrt ništ ne haje,
U ustanca celiva je ledena:
"Tvoj sam bio, tvoj ću biti -
Ta tebe ću i ljubiti večito."
Zbogom moja mašto Volt Vitmen
zbogom pesme ne mogu više
da vam se vratim
moje pero ima oštar vrh
uvek sam hteo da pišem o tuzi
i stalno sam pisao s mržnjom
nisam video ni zelenu travu
ni dečaka što stoji na mostu
daleki su bili vrtovi
reka se skrivala iza brda
moje pero je bilo nestrpljivo
a pesme su vikale i trčale navrat-nanos
a sad zbogom moje lepe godine
put kojim sam išao težak je i krivudav
hteo sam samo da govorim istinu
jedni su govorili da je to akt hrabrosti
drugi da je to opasno
sad slušam kako u snu diše moja kćerka
moja poslednja
slobodna pesma
Sutra je četvrtak.
Ako svet ispuni svoje obaveze
prekosutra će biti petak.
Ako ne, može biti čak i nedelja
i više nikada niko neće odgonetnuti
kud se deo naš život.
Možda je bolje
što nismo stigli
jedno drugom da kažemo
te poslednje reči.
Poslednje reči
mogle bi nas zavesti.
Previše živo
da se drže teme.
Neoprezno
mogle bi da dodirnu
bubuće vreme.
Prerano da sahrane
nešto u nama.
Mogle bi da nemaju
ništa da kažu.
Mogle bi da govore
preko svake mere.
Da nam kažu
previše sve.
-
Možda je bolje
što nismo stigli
jedno drugom da kažemo
te poslednje reči.
U poslednjim rečima
zatvoren je tetreb.
Nikada se ne vraća
isto zelenilo u isti ugao vrta.
I ti se nećeš vratiti ista, iako ležiš kraj mene
usred noći
kao topla grančica izgubljenog dana.
Kavez je bio tako dugo zatvoren
da se u njemu izlegla ptica
ptica je tako dugo ćutala
da se kavez otvorio
rđajući u tišini
tišina je tako dugo trajala
da se iza crnih šipki
razlegao smeh
Imaš biser, dijamante
I sve za čim svet uzdiše;
Ti najlepše oči imaš -
Mila moja, šta ćeš više?
Tvoje mile, divne oči
Iz srca mi izmamiše
Bezbrojne i večne pesme -
Moja mila, šta ćeš više?
Tvoje mile, divne oči
Mnogim bolom mene biše;
Ti me njima upropasti -
Moja mila, šta ćeš više?
Kišan suton u sivilu zgaslom,
a sve i dalje teče.
Drveće suvo.
Samotna soba.
Neotvorena knjiga
i slike drevne...
Izvire tuga iz nameštaja
i moje duše.
Za mene
priroda možda nema
kristalne grudi čedne.
I boli me rana srca
i rana duše.
I kad nešto reknem,
u vazduhu mi reči,
ko pluta vodom, lebde.
Zbog tvojih očiju snosim
zlo koje me peče,
tugu koja će doći
i tugu koja beše.
Kišan suton u sivilu zgaslom,
a sve i dalje teče.
Novembar 1919.
« | Mart 2011 | » | ||||
---|---|---|---|---|---|---|
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |