Volim te više nego što sam i znao. To je kao vetar koji se digne i za koji mislimo da je samo igra, a srce se odjednom savije pod njim kao vrba na oluji.
Volim te, srce moga srca, jedina tišino u svem ovom nemiru, volim te, ti koja čuješ da li je cveće žedno i vreme umorno kao lovački ker o večeri, volim te, i to bije iz mene kao iz kapije tek otvorene, iza koje se pruža nepoznat vrt, ja to još ne razumem sasvim i iznenađen sam zbog toga i stidim se još malo svojih velikih reči, ali one praskaju iz mene i odjekuju i ne pitaju me, iz mene govori neko koga ne poznajem, i ja ne znam je li to kakav melodramatičar četvrte klase ili moje srce koje ne zna više za strah.....
Volim te, i znam da nikad više nikog neću voleti kao tebe, zato što nikada više neću biti takav kaosad u ovom trenutku koji prolazi dok govorim o njemu, i koji ne mogu da zadržim, sve kad bih i život dao....
Ono što ste propustili u životu, ne možete nadoknaditi brzom,
sumanutom vožnjom.
Ne pretičite pametnije od sebe.
Prava vozačka takmičarska disciplina zove se - ko će duže, a ne ko će brže voziti.
Ako još niste otplatili kola, mislite malo i na vaše jadne žirante.
Nemojte ih dovoditi u nepriliku da ne znaju da li da više žale vas ili sebe.
Ne zaboravite:
Mnogi nikad više ne bi vozili brzo, ali, nažalost, takvu priliku više neće imati.
XLVI
Sva raskoš ta je, Onjegine,
Pozlata mog života mučnog;
Jer čemu sve te svetkovine
I uspesi kod sveta hučnog?
Dala bih rado odmah sada
Sve, sve te krpe maskarada,
Sav ovaj blesak, dim i sjaj
Za svoje knjige, divlji gaj,
Za boravište naše bedno,
Za mesta gde sam kraj mog sela
Vas, Onjegine, nekad srela,
I za to groblje neugledno
Gde stoji krst i senka grana
Nad grobom gde je moja nana.
XLVII
A moguća je sreća bila...
No udes moj je rešen sada.
A možda i ja, što bih krila,
Nepažljivo postupih tada.
Zaklinjala me mati jadna,
A spremna beše duša hladna
Na svaku novu volju neba.
Udala sam se. Sada treba
Da odete, jer ja Vas molim.
U srcu vašem pored strasti
Ponosa ima, ima i časti;
Zašto da krijem? Ja vas volim,
Al drugom ja sam poverena
I ostaću mu verna žena.
Dvoboj Onjegina i Lenskog, slika Ilje Rjepina
"Evgenije Onjegin je delo Aleksandra Sergejeviča Puškina, napisano 1825, a izdato prvi put 1833. godine. Sam pisac je doživeo sudbinu svog lika Vladimira Lenskog (umro je u dvoboju).
(Nju Olbani, Misisipi, 25. septembar 1897. – Oksford, Misisipi, 6. jul 1962.)
David Albahari:"Od svih Foknerovih knjiga, najčešće se vraćam "Divljim palmama", bez obzira na to što mnogi ne uključuju tu knjigu među njegove vrhunske domete, poput romana "Buka i bes", "Avesalome, Avesalome" i "Dok ležah na samrti"."Divlje palme" su prvi put objavljene 1939. godine i dve novele koje čine knjigu, "Divlje palme" i "Starac", štampane su tako što se njihova poglavlja naizmenično smenjuju. U mnogim kasnijim izdanjima, pa i u prevodu na naš jezik, novele su razdvojene, ali kada ih čitamo, lako uviđamo zašto je Fokner hteo da ih predstavi u isprepletenom obliku.
Naime, obe novele govore o ljubavi, o odnosu muškarca i žene, o abortusu i porođaju, i premda su obe, svaka za sebe, izuzetno dobre priče, tek u naizmeničnom čitanju dobija se kontrastna slika odnosa pojedinaca i društva prema tim temama. "Divlje palme" donose priču o zlosretnoj ljubavnoj vezi između Harija Vilburna i Šarlote Ritenmejer, koja se završava tragičnim abortusom, dok "Starac" (što je zapravo naziv za nabujalu reku Misisipi) govori o tome kako jedan robijaš spasava trudnu ženu pred bujicom.
Na kraju, junak prve priče dospeva u zatvor, osuđen za ubistvo zbog loše urađenog abortusa, dok junak druge priče, umesto da bude nagrađen za svoje delo, dobija dodatnu kaznu zbog toga što se nije blagovremeno vratio u zatvor.
Ljubav se, tako, pretvara u kaznu, ma šta čovek učinio, i nikakvo bekstvo nije moguće. Suočen na kraju sa mogućnošću da oduzme sebi život i tako izbegne boravak u zatvoru, Hari Vilburn izgovara jednu od najčešće navođenih Foknerovih rečenica: "Između bola i ništavila izabraću bol." http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2004/05/31/srpski/G04053002.shtml
ODLOMCI:
"Sad ne moram više misliti na njih zato što znam odgovor na to, kao i to da ne mogu promeniti taj odgovor, a mislim da ne mogu promeniti ni sebe, budući da sam, kad sam te drugi put videla, shvatila ono što sam pročitala u knjigama, ali u što nikad nisam zbiljski verovala: da su ljubav i patnja ista stvar i da je vrednost ljubavi iznos onog što moraš platiti za nju i kad god je dobiješ jeftino, prevario si samoga sebe."
"...o onoj instiktivnoj veštini žena - onom bezbrižnom poverenju u vlastite ljubavne sudbine poput poverenja ptica u vlastita krila - onom mirnom surovom verovanju u neminovnu zasluženu osobnu sreću koja ih časovito okrilati i ponese iz utočišta ugleda prema neokušanom i nepoznatom prostoru bez ikakve vidljive obale...i sve to bez straha ili zabrinutosti, te otuda ne izvodeći nikakve zaključke o hrabrosti ili smelosti: samo s krajnjom i potpunom verom u zračna i krhka i neokušana krila - krila, te zračne i krhke simbole ljubavi koji su ih jednom izneverili, budući da su prema opštem pristanku i prihvatanju sanjale o samoj ceremoniji koju, kad se vinu, odbacuju."
„U svakom slučaju“, izjavio je jednom prilikom Herman Broh (1886-1951) „imam nešto zajedničko sa Kafkom i Muzilom: nijedan od nas trojice nema pravu biografiju; živeli smo i pisali, i to je sve.“ No, neko ko je bio pre svega jedan od prvaka austrijske tekstilne industrije, pa zatim i vanredni student filozofije, matematike i psihologije na Bečkom univerzitetu, da bi se, prodavši porodičnu fabriku, tek u 42 godini života posvetio spisateljskom poslu, neko ko je, uhapšen 1938, jedva uspeo da izbegne sigurnu smrt u koncentracionom logoru, i to zahvaljujući visokom mišljenju Džemsa Džojsa, Tomasa Mana i Oldosa Hakslija o njegovom prvom romanu „Mesečari“, neko ko je trinaest godina životario u Americi od skromnih stipendija – taj „neko“ mora da je imao kakvu-takvu biografiju. (http://pulse.sm-art.info/ziveti-i-pisati/)
"Mesečari" je roman koji vredi pročitati - to je roman koji te uvuče potpuno u život glavnog junaka, i po čitanju imate osećaj da ste nekog upoznali, da ste s njim živeli i da ste od njega dosta naučili.
ODLOMCI:
"Moj živto se mrači za mnom, i ja ne znam da li sam živeo ili su mi to samo pričali, toliko je on već potonuo u dalekim morima."
"Nesposoban da sam sebe saopšti, nesposoban da razbije svoju samoću, osuđen da ostane glumac sebe samog, zamenik sospstvenog bića - čovek vidi da sve što može saznati od čoveka ostaje puki simbol, simbol neshvatiljivog Ja."
"Čekanje je kao razapeta bodljikava žica u duši."
"Možda je izrekao nešto davno zaboravljeno kad je kazao: "Uvek nas neko odgurne od sebe, gospodine Eše."
"...tada Hajnrih Vendling uze svoju ženu pod ruku, i ona pri tom prvom dodiru tela zatvori oči. Možda je i on sklopio oči, pa nije video ni teško letnje noćno nebo, ni belu prugu druma, koji se pružao pred njima i po čijoj su prašini gazili, možda je svako od njih videlo neki drugi nebeski svod, jer su oboje bili zatvoreni kao i njihove oči, svako u svojoj samoći, a ipak sjedinjeni u prepoznavanju tela, koja se spojiše u konačan poljubac, s licima lišenim koprene, lascivnim u očiglednosti pola, a ipak nevinim u bolu otuđenosti koja nikada ne misli da se okonča i koju nikakava nežnost više ne može ukloniti."
Orginalan naslov glasi: Heinrich Gerlach: "Die verratene Armee", što znači da bi tačniji prevod bio "izdana armija" - što i jeste, jer je odlučeno da je bolje da umre, nego da se povlači.
Hajnrih Gerlah je sluzio kao nadporucnik u 14. tenkovskoj diviziji nemacke armije, koja je ucestvovala u borbama oko Staljingrada, i po svojim secanjima je napisao knjigu koju zelim da vam predstavim, jer nam govori o perspektivi onog drugog coveka - coveka koji je iz bilo kog razloga na suprotnoj strani od nas, a koju smo tako cesto skloni da prenebregnemo ili namerno ne vidimo, pa i u najbanalnijim situacijama.
Knjiga je napisana zanimljivo i tankocutno - ne bavi se ratnim planovima, politikom, niti bilo cim slicnim. Samo covekom, obicnim vojnicima i njihovim razmisljanjima i osecanjima i onim sta se dogadja u svemiru jedne duse. Za trenutak se nadjete u redovima okruzenog okupatora, i osetite njegovu bol, i razumete zasto ruski vojnik daje cigaru zarobljenom nemackom vojniku.
Ovo nije prica o opravdavanju, ili zanemarivanju cinjenica ili necijih dela i nedela (nista ne moze ukinuti bilo ciju odgovornost za sopstveno delovanje) - to je prosto prica o ljudima i okolnostima, koje u velikoj meri mogu da budu drukcije od nasih, pa proizvode i drukcije reakcije. Ali je bol kod svih isti.Nadam se da ce vam ovi odlomci bolje docarati o cemu zelim da razmisljamo.
"Ja ne snivam starih dna srecu, ja bezim, ni osvrtati se necu."
" Uklanjanje versajske besmislice, Rajnska oblast, Saar, Austrija - to je bilo pravedno i lako resavano. I sve na miroljubiv nacin! kakvo cudo sto su ostali zavidjali. Zato je Poljake trebalo udariti po prstima. Oni su zaista, ako je verovati Gebelsu, postali drski. "Policijska akcija!" rece Gering, pa i nije bilo vise od toga...Zatim je dosla Francuska. Medjutim, pre no sto je to coveka moglo uznemiriti, vec je sve bilo proslo. I, gotovo bez zrtava! A vec se mogao sagledati i dan kad ce i Engleska izgubiti volju. Ne, to zaista nije bio rat..Dok onda nije izbila stvar s Rusijom...Endrigkajt je jos uvek osecao ledeni strah u kostima u casu kad je iz zvucnika slusao Hitlerov poziv: "Najvise sest nedelja! kako se vikalo. "Za Bozic smo kod svojih kuca!" A sada su sedeli jos uvek tu, podaci o gubicima vec se davno nisu objavljivali, a nikakav kraj se jos nije mogao nazreti. I tako se, djavo da ga odnese, uletelo u svetski rat, da se nije ni znalo kako..."
" Nalazimo se u drugoj godini poduhvata, koji je nakad nazvan ruskim pohodom...Velike su reci vec zvucale prazno, pa i velike su stvari, za koje se zapravo poveo ovaj rat, izgubile na sjaju i snazi. Nemila nevolja i suvise je obuzimala ljude, a da bi bili spremni da misle dalje od svojih vlastitih zivota i onog sto je s njim vezano. U svemu drugom ljudi su se prepustali neizbeznosti, na koju su svikli, a koja se nazivala duznoscu. Porivi unutrasnje bestije, govorio je Brojer."
"A danas odjednom ovo naredjenje, koje ih je isteralo iz njihovog, protiv zime osiguranog bunkera, koji su izgradili nedeljama u napregnutom radu s nadom da ce se ovde konacno skloniti i smiriti. Sta naziva vojnik smirenjem u prisustvu neprijatelja: mesto na kome se mozes ispruziti na spavanju, ugrejati svoju kafu, pisati kuci pisma; mestance, koje posedujes, gde si kod kuce posle dugih meseci marsiranja i borbe, i borbe i marsiranja. I jazbina u bunkeru moze biti domovina. I do poslednjeg daha branili bi, kad bi trebalo, ove jazbine kao i samu domovinu. A onda je iznenada doslo do toga da treba otici napolje u noc, u zimsku studen, napolje na zaledjene ceste, na mars u nepoznato. Doslo je naredjenje, a mali infanterist ne sme da pita, on mora slusati, mora marsirati. Lako je naredjivati, tesko je marsirati. Beskrajne kolone marsiraju kroz noc..."
"Armija zeli da se o svemu tome trupama ne kaze nista!" , zavrsi on."Pa to je i pravilno", prihvati Unold. "Ne valja kad vojnik previse zna. To samo podkopava borbeni moral.""Vi tako mislite?", pukovnik vrati sliku na njeno mesto, pa se okrene. "Moje nacelo je zapravo uvek bilo ; poverenje za poverenje! Ono je pokazalo svoju vrednost u najgorim polozajima. A sto se morala tice - nista ne razbija moral jedne trupe vise od lazi. A i precutkivanje je laz. Ali cemu price, pa to je naredba..."
"Jer sruseni "Ju" (avion) je pravi Bozji dar. On moze da krije u sebi ili mast ili cokoladu ili hleb! Dvadeset tona hleba! Nocu su cesto sanjali o tome u svojim bunkerima. Moze imati i municiju ili gorivo. Ali o tome nije niko sanjao."
"Eh, dragi gospodine zupnice Petere! Trebalo bi citav dan vikati u nebo, kad bi jos imali srca. Ali ko jos sebi sme ovde priustiti srce..." Peters jos uvek nije progovarao, nije mogao pronaci nijednu rec. Ali eto neceg tu sto se u njemu upalilo. Oziveti mrtve - to je to! On mora oziveti mrtve, sva ta zamrla srca. I ovog mladog lecnika ovde, koji jos izgleda da je ziv, a ipak je u stvari vec mrtav - umro od Staljingrada."
"Brojer je osetio da je Staljingrad vec odavno postao vise nego geografski pojam, da je vec prevazisao prostor i vreme, da mu niko ne moze izmaknuti, pa makar pobegao u najudaljeniji kutak sveta. Svako, koga se dotakao dah ovog ogromnog zrtvenika, zigosan je za ceo zivot. Nema vise stvaranja, delatnosti i planova bez Staljingrada. Nema ni jave ni sna bez Staljingrada. Trenuci u zagrljaju voljene zene - Staljingrad! Pogled u svetle decije oci - Staljingrad! Nikad, nikad vise utehe zaborava..."
« | Maj 2025 | » | ||||
---|---|---|---|---|---|---|
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |