SLEPA
Slepa sam. Oslepljena majem.
Ništa ne znam sem da jorgovan miriše.
I usnama samo poznajem
da ti nisi ti više...
LJUBAV
Nisam te videla mesec dana ravno,
i ništa. Sasvim sam čvrsta duha.
Ćutljivija sam možda, lice mi je tavno.
Ali znači - može se živeti bez vazduha.
LIŠĆE
Rumenilo leta je pobledelo.
Na vetru leti list uveli.
I klenovima ruke su opale
I meni.
VRLINE
Sve vrline drage Stvoritelju
pred mojim očima se gube, blede,
izgubila sam ih sve sem jedne:
volim te, moj Neprijatelju...
RUŽE ZA SAPFO
II
Kako si smela da pišeš o ružama
Dok je istorija gorela kao šuma na letnjoj žezi?
V
Zavolela je nekakvog Faona,
Mornara vanredne lepote,
Koji je, mada mlad,
Mrzeo liriku.
A naročito Sapfiske ode...
Kako si uboga bila, sestro, pred njim,
Ti, koja si obuzdala toliko demona,
Kako pokorna u njegovom zagrljaju!
Ah, jer šta bi bio slavuj bez svoje pesme,
Slavuj u očima gluvog?
VI
Pesnikinja, samoubica,
Rasplevši uvojke ljubičaste,
Nad vodom stoji...
"Sapfo, šta to smeraš?"
"Hoću da prebacim na glavu more
Da niko ne bi video suze moje..."
Dok otičemo
bodro
okukama
nešto uvek dira:
reč koju nismo rekli
iz gordosti
poseta koju nismo učinili
povlačeći se od nekorisnog
uzajamnost
koju nismo priznavali
jer nam se činilo
da smo i sami
vrlo jaki
a što sve
sad
lebdi treperavo
negde u mrtvajama
za nama
ali i nisko dole
u gorkim talozima
koje neprimetno
sa sobom nosimo.
XLVI
Sva raskoš ta je, Onjegine,
Pozlata mog života mučnog;
Jer čemu sve te svetkovine
I uspesi kod sveta hučnog?
Dala bih rado odmah sada
Sve, sve te krpe maskarada,
Sav ovaj blesak, dim i sjaj
Za svoje knjige, divlji gaj,
Za boravište naše bedno,
Za mesta gde sam kraj mog sela
Vas, Onjegine, nekad srela,
I za to groblje neugledno
Gde stoji krst i senka grana
Nad grobom gde je moja nana.
XLVII
A moguća je sreća bila...
No udes moj je rešen sada.
A možda i ja, što bih krila,
Nepažljivo postupih tada.
Zaklinjala me mati jadna,
A spremna beše duša hladna
Na svaku novu volju neba.
Udala sam se. Sada treba
Da odete, jer ja Vas molim.
U srcu vašem pored strasti
Ponosa ima, ima i časti;
Zašto da krijem? Ja vas volim,
Al drugom ja sam poverena
I ostaću mu verna žena.
Dvoboj Onjegina i Lenskog, slika Ilje Rjepina
"Evgenije Onjegin je delo Aleksandra Sergejeviča Puškina, napisano 1825, a izdato prvi put 1833. godine. Sam pisac je doživeo sudbinu svog lika Vladimira Lenskog (umro je u dvoboju).
Ne zaboravlja se ništa
ne zaboravlja se nikad
ne zaboravlja se ništa
navikavamo se to je sve
Ni ti odlasci ni te lađe
ni ta putovanja u beznađe
iz krajolika do krajolika
i od jednog lika do lika
ni sve te luke ni kavane
ni sve te neprebolne rane
kad je zora sve bliskija
u bioskopu našeg viskija
Ni sve to ni ništa na svetu
ne zna učinit da zaboravimo
ne može učinit da zaboravimo
kao ni pticu zaustavit u letu
ne zaboravlja se ništa
ne zaboravlja se nikad
ne zaboravlja se ništa
navikavamo se to je sve.
Sine, svaki dan naš je korak,
učinjen iz jednog trenutka u drugi,
iz jučerašnjeg u novo juče,
tako si stalno na putu svoje sudbine,
sve što si već prošao
deo je tvoga puta.
***
Dolazim i odlazim.
Sve je teže
bilo šta reći.
***
Nedavno sam prestao da čeznem.
Ne mogu više.
***
Još ova noć. Još ovo drveće da zazeleni.
Još jednom da sunce zađe za horizont.
Njegov sjaj da nestane u mraku.
Ovi glasovi. Ovaj jednoličan ptičji cvrkut.
Još ova noć. Ove misli. Ovaj zamor.
Ovu noć želeo bih da prespavam.
Julijan Kornhauzer
JEDNOM DOLAZI TAJ TRENUTAK
Odjednom opazih
da više ne sanjam.
Volt Vitmen
POKATKAD, KRAJ NEKOG KOGA VOLIM
Pokatkad, kraj nekog koga volim,
ispunim se strahom i jarom od neuzvraćene ljubavi.
Ali sada, ja mnim da ljubavi neuzvraćene nema,
da dug se vraća sigurno, ovako ili onako.
(Voleo sam silno jedno biće i ljubav ne beše mi uzvraćena,
ali, baš iz toga, napisah ove pesme).
DŽON DON ("Za kim zvono zvoni", E. Hemingvej)
Nijedan čovek nije ostrvo, samo po sebi celina;
svaki je čovek deo Kontinenta, deo Zemlje;
ako grudvu zemlje odnese more, Evrope je manje,
kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo Posed
tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka
smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni: ono zvoni
za tobom.
JAPANSKA PESMA
Mada je napisao:
"Ne trgajte ove cvetove"
ove reči ne važe za vetar
jer vetar ne zna čitati.
ERNST HEMINGVEJ
Ljubav je ljubav i šala je šala.
Ali je uvek tišina kad zlatna ribica umire.
ALEKSANDAR DIMA "Grof Monte Kristo"
Moralne ozlede imaju tu osobinu da se mogu primiriti
ali se nikada ne mogu zatvoriti, uvek bolne, uvek
spremne da krvare kada se u njih dirne, one ostaju
žive i rastvorene u srcu.
HENRI MILER
Borba se vodi na svim frontovima, i ona je neprestana
i nemilosrdna. Kao i svaki čovek, ja sam sebi najgori
neprijatelj. Za razliku od većine ljudi, međutim, ja znam
također da sam i svoj spasilac. Ja znam da sloboda znači
odgovornost. Znam također kako se lako želja može
probraziti u delo. Čak i kad zatvorim oči, moram paziti
kakko i o čemu sanjam, jer sada samo najtanji veo deli
san od jave.
NEZNANA PESNIKINJA
Iziđoh
da ga zaboravim,
a videh lice nalik njegovom.
JANKO JESENSKI
Ko se sa sprdnjom smejo, sada plače.
Teško da gluplji inat vide svet:
Rob misli da je preokrenuo svet
jer je za stub prikovan naglavačke.
JAN SMREK
Vratimo se međ četiri oka,
nije to samoća, već veliki svet,
u kom čovek raste iz sebe, u sebe,
i nekad se pretvara u zvezdu, nekad u cvet.
PETER HANDKE
Često je čuo ljude: "Da imam što reći...", i sad pomisli:
Da imam što reći, sve bih precrtao.
STROFE
Kockajući se dvadeset godina
knjigama a ne kartama,
kockajući se dvadeset godina,
proćerdah život.
Sada siromah ležim,
neku laganu mudrost
da čujem ovde gde starac
platan mi šušti o njoj.
IZ ELEGIJA
Mi smo neka rasuta osećanja,
bez ikakve nade na sjedinjenje...
U živcima nam se mrsi cela priroda,
bolno nam je telo, i sećanje.
Sve nas stvari odbacuju, a poezija
pribežište kome zavidimo.
TEK
Ah, sve je trebalo da bude kao što se zbilo.
Trebalo je nade i ruže da svenu.
Trebalo je kao barke da mi godine odu,
da mi odu, da mi umru.
Tako, kao što smo se rastali s večeri,
trebalo je da zauvek nestanu prijatelji.
Mesto gde sam odrastao kao dete
trebalo je da napustim jednog dana.
Divne, jednostavne devojke - o, ljubavi,
trebalo je život da mi uzme, kao u snu.
Čak je i bol kojim sam nekad mirisao
trebalo da me optereti jalov.
Sve je trebalo da se desi. Tek noć
nije trebalo da bude tako slatka,
i nije trebalo da zvezde tako trepere kao oči
koje kao da mi se smeju.
USPAVANKA
Kada izgubim te ja,
da lićeš bez mene moći
da spiš: bez lipe što u noći
šumori vrh tvoga sna?
Bez mojih reči što se roje,
gotovo kao trepavice,
na tvoje grudi, na tvoje lice,
i na celo telo tvoje?
Bez mene, da te najzad tu
ostavim s tobom sasvim samu,
ko vrt kroz čiju struji tamu
miris plodova koji zru?
DVA NOKTURNA
1
More govori jezikom koji se ne upotrebljava u pristojnom društvu.
To je sočni i bezobzirni govor đubretara.
Da li je strašno - biti sam?
2
Prerija ne priča ništa dok kiša t ne zaželi.
Prerija je žena obuzeta svojim mislima.
Da li je strašno - voleti mnogo?
ZVEZDE, PESME, LICA
Prikupi zvezde, ako baš hoćeš.
Prikupi pesme, pa ih čuvaj.
Prikupi lica žena.
Prikupi godine, i čuvaj ih.
A onda...
Raširi pake, ispusti sve, i reci zbogom.
Pusti zvezde i pesme,
i lica i godine.
Raširi šake, i reci zbogom.
« | Mart 2011 | » | ||||
---|---|---|---|---|---|---|
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |