Che Lan Vien - KOSTI DRAKONA
drakon = kaktus vjetnamski
Amerikanci verglaju o miru, mole se Gospodu
i siju oganj s gospodnjeg trona.
Iza njih po zemlji ostaju samo još oštre kosti drakona.
-
Čovek je za njih meta, postavljena da se pogađa.
Šta za njih znači duga na nebu, razvigor, zraci u zjenici vrela?!
O, oni priznaju jedne jedine oblake - dim spaljenih žita i sela!
O, oni hoće da ratari ne drže rala, da tkači ne tkaju tkanja,
da žene ne rađaju decu, da voljeni voljenu ne sanja,
da ubice budu večno u časti, pravda potrana ili sporna,
da na zemlji raste samo jedno cveće:
kosti, kosti, kosti dragona!
Drage moje ljudine
kome da se obratim
U dnu sebe ranjena
držim usne sklopljene
Imam oči velike
poput puna meseca
Dobre moje ljudine
kome da se otkrijem
Nešto ima u meni
glavu moju otima
Ja ga zovem napolje
pretim njemu očima
Lepe moje ljudine
kome da se požalim
Nešto ćuti u meni
jede moje nutrine
Rijeko, koliko puta tvoju grud
Razdire lađa ili vihor ljut?
Duga i duboka rana prži grud
Što je posred srca reže strasna žud.
Ipak, čim otiđu: lađa, vihor lud,
Rana tad zaraste, prođu bol i stud.
Al kad ljudsko srce jednom razdre žud,
Svi balzami njega liječe - uzalud.
Ne daj da žeđam dok Vino na usni nosim
Ni da s Kraljevstvom u svome Džepu - prosim
Tako slatka ljubavi moja i više ničija
ovih dana u ovoj pustinji
izmišljeno jedinstveno dobro
u zlu stvarnog neizvesnog puta.
Gde za mene čuvaš daleku oazu
tako sakriveno
nisam li ja možda sam prenebregao
dok sam nerazumno životom išao
Tako slatka ljubavi moja i više ničija
od tvrdog sećanja izvajah te u cvet
najređi
najslađi i najzreliji cvete
među postojećim cvetovima
Ali gorčina samo gorčina
u meni se nastanila.
Izgubiše se krici i ni odjek ne ostaviše
Stisnute pesti i ućutkana mržnja
ljude raspolutiše
Ali suze prekopaše
preduboke virove
u praznim očima nadanja
i virove niko ne zatrpa
Buket ruža za tebe
- ruža crvenih, belih
žutih plavih
ruža za tvoj dan
i Život - za tvoj dan.
S toplinom ih uvijam
u prolazne čežnje
za jednom kratkom zimom.
Oj, na danu vedru, sjajnu,
Prebrodila reku Rajnu
Tri mladića.
"Krčmarice, vina amo!
Tvoja lepa ćerka kamo, reci nam?"
"Biće svega: vina, piva,
Al mi ćerka nije živa, kuku meni!
Danas su joj tužni svati,
Danas će je crna mati spremiti."
Pod pokrovom belim sva je,
Čini ti se zaspala je nevesta.
Prvi mladić priđe bliže,
S pokojnice pokrov diže, uzdahnu:
"Što si sveo, cvete mio?
Haj, od danas tvoj bih bio ljubaznik."
S lica drugi pokrov uze,
grunuše mu gorke suze, zaplaka:
"Davno mi te srce nosi;
Ružo moja, šteta što si svenula."
Treći za smrt ništ ne haje,
U ustanca celiva je ledena:
"Tvoj sam bio, tvoj ću biti -
Ta tebe ću i ljubiti večito."
Zbogom moja mašto Volt Vitmen
zbogom pesme ne mogu više
da vam se vratim
moje pero ima oštar vrh
uvek sam hteo da pišem o tuzi
i stalno sam pisao s mržnjom
nisam video ni zelenu travu
ni dečaka što stoji na mostu
daleki su bili vrtovi
reka se skrivala iza brda
moje pero je bilo nestrpljivo
a pesme su vikale i trčale navrat-nanos
a sad zbogom moje lepe godine
put kojim sam išao težak je i krivudav
hteo sam samo da govorim istinu
jedni su govorili da je to akt hrabrosti
drugi da je to opasno
sad slušam kako u snu diše moja kćerka
moja poslednja
slobodna pesma
Sutra je četvrtak.
Ako svet ispuni svoje obaveze
prekosutra će biti petak.
Ako ne, može biti čak i nedelja
i više nikada niko neće odgonetnuti
kud se deo naš život.
Možda je bolje
što nismo stigli
jedno drugom da kažemo
te poslednje reči.
Poslednje reči
mogle bi nas zavesti.
Previše živo
da se drže teme.
Neoprezno
mogle bi da dodirnu
bubuće vreme.
Prerano da sahrane
nešto u nama.
Mogle bi da nemaju
ništa da kažu.
Mogle bi da govore
preko svake mere.
Da nam kažu
previše sve.
-
Možda je bolje
što nismo stigli
jedno drugom da kažemo
te poslednje reči.
U poslednjim rečima
zatvoren je tetreb.
Nikada se ne vraća
isto zelenilo u isti ugao vrta.
I ti se nećeš vratiti ista, iako ležiš kraj mene
usred noći
kao topla grančica izgubljenog dana.
Kavez je bio tako dugo zatvoren
da se u njemu izlegla ptica
ptica je tako dugo ćutala
da se kavez otvorio
rđajući u tišini
tišina je tako dugo trajala
da se iza crnih šipki
razlegao smeh
Imaš biser, dijamante
I sve za čim svet uzdiše;
Ti najlepše oči imaš -
Mila moja, šta ćeš više?
Tvoje mile, divne oči
Iz srca mi izmamiše
Bezbrojne i večne pesme -
Moja mila, šta ćeš više?
Tvoje mile, divne oči
Mnogim bolom mene biše;
Ti me njima upropasti -
Moja mila, šta ćeš više?
« | Maj 2025 | » | ||||
---|---|---|---|---|---|---|
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |