« Evgenij Jevtusenko (1933- ) - VIŠE TE NE VOLIM | Main | PISMA O LJUBAVI - Branko Miljkovic, Ivo Lola Ribar »
Orginalan naslov glasi: Heinrich Gerlach: "Die verratene Armee", što znači da bi tačniji prevod bio "izdana armija" - što i jeste, jer je odlučeno da je bolje da umre, nego da se povlači.
Hajnrih Gerlah je sluzio kao nadporucnik u 14. tenkovskoj diviziji nemacke armije, koja je ucestvovala u borbama oko Staljingrada, i po svojim secanjima je napisao knjigu koju zelim da vam predstavim, jer nam govori o perspektivi onog drugog coveka - coveka koji je iz bilo kog razloga na suprotnoj strani od nas, a koju smo tako cesto skloni da prenebregnemo ili namerno ne vidimo, pa i u najbanalnijim situacijama.
Knjiga je napisana zanimljivo i tankocutno - ne bavi se ratnim planovima, politikom, niti bilo cim slicnim. Samo covekom, obicnim vojnicima i njihovim razmisljanjima i osecanjima i onim sta se dogadja u svemiru jedne duse. Za trenutak se nadjete u redovima okruzenog okupatora, i osetite njegovu bol, i razumete zasto ruski vojnik daje cigaru zarobljenom nemackom vojniku.
Ovo nije prica o opravdavanju, ili zanemarivanju cinjenica ili necijih dela i nedela (nista ne moze ukinuti bilo ciju odgovornost za sopstveno delovanje) - to je prosto prica o ljudima i okolnostima, koje u velikoj meri mogu da budu drukcije od nasih, pa proizvode i drukcije reakcije. Ali je bol kod svih isti.Nadam se da ce vam ovi odlomci bolje docarati o cemu zelim da razmisljamo.
"Ja ne snivam starih dna srecu, ja bezim, ni osvrtati se necu."
" Uklanjanje versajske besmislice, Rajnska oblast, Saar, Austrija - to je bilo pravedno i lako resavano. I sve na miroljubiv nacin! kakvo cudo sto su ostali zavidjali. Zato je Poljake trebalo udariti po prstima. Oni su zaista, ako je verovati Gebelsu, postali drski. "Policijska akcija!" rece Gering, pa i nije bilo vise od toga...Zatim je dosla Francuska. Medjutim, pre no sto je to coveka moglo uznemiriti, vec je sve bilo proslo. I, gotovo bez zrtava! A vec se mogao sagledati i dan kad ce i Engleska izgubiti volju. Ne, to zaista nije bio rat..Dok onda nije izbila stvar s Rusijom...Endrigkajt je jos uvek osecao ledeni strah u kostima u casu kad je iz zvucnika slusao Hitlerov poziv: "Najvise sest nedelja! kako se vikalo. "Za Bozic smo kod svojih kuca!" A sada su sedeli jos uvek tu, podaci o gubicima vec se davno nisu objavljivali, a nikakav kraj se jos nije mogao nazreti. I tako se, djavo da ga odnese, uletelo u svetski rat, da se nije ni znalo kako..."
" Nalazimo se u drugoj godini poduhvata, koji je nakad nazvan ruskim pohodom...Velike su reci vec zvucale prazno, pa i velike su stvari, za koje se zapravo poveo ovaj rat, izgubile na sjaju i snazi. Nemila nevolja i suvise je obuzimala ljude, a da bi bili spremni da misle dalje od svojih vlastitih zivota i onog sto je s njim vezano. U svemu drugom ljudi su se prepustali neizbeznosti, na koju su svikli, a koja se nazivala duznoscu. Porivi unutrasnje bestije, govorio je Brojer."
"A danas odjednom ovo naredjenje, koje ih je isteralo iz njihovog, protiv zime osiguranog bunkera, koji su izgradili nedeljama u napregnutom radu s nadom da ce se ovde konacno skloniti i smiriti. Sta naziva vojnik smirenjem u prisustvu neprijatelja: mesto na kome se mozes ispruziti na spavanju, ugrejati svoju kafu, pisati kuci pisma; mestance, koje posedujes, gde si kod kuce posle dugih meseci marsiranja i borbe, i borbe i marsiranja. I jazbina u bunkeru moze biti domovina. I do poslednjeg daha branili bi, kad bi trebalo, ove jazbine kao i samu domovinu. A onda je iznenada doslo do toga da treba otici napolje u noc, u zimsku studen, napolje na zaledjene ceste, na mars u nepoznato. Doslo je naredjenje, a mali infanterist ne sme da pita, on mora slusati, mora marsirati. Lako je naredjivati, tesko je marsirati. Beskrajne kolone marsiraju kroz noc..."
"Armija zeli da se o svemu tome trupama ne kaze nista!" , zavrsi on."Pa to je i pravilno", prihvati Unold. "Ne valja kad vojnik previse zna. To samo podkopava borbeni moral.""Vi tako mislite?", pukovnik vrati sliku na njeno mesto, pa se okrene. "Moje nacelo je zapravo uvek bilo ; poverenje za poverenje! Ono je pokazalo svoju vrednost u najgorim polozajima. A sto se morala tice - nista ne razbija moral jedne trupe vise od lazi. A i precutkivanje je laz. Ali cemu price, pa to je naredba..."
"Jer sruseni "Ju" (avion) je pravi Bozji dar. On moze da krije u sebi ili mast ili cokoladu ili hleb! Dvadeset tona hleba! Nocu su cesto sanjali o tome u svojim bunkerima. Moze imati i municiju ili gorivo. Ali o tome nije niko sanjao."
"Eh, dragi gospodine zupnice Petere! Trebalo bi citav dan vikati u nebo, kad bi jos imali srca. Ali ko jos sebi sme ovde priustiti srce..." Peters jos uvek nije progovarao, nije mogao pronaci nijednu rec. Ali eto neceg tu sto se u njemu upalilo. Oziveti mrtve - to je to! On mora oziveti mrtve, sva ta zamrla srca. I ovog mladog lecnika ovde, koji jos izgleda da je ziv, a ipak je u stvari vec mrtav - umro od Staljingrada."
"Brojer je osetio da je Staljingrad vec odavno postao vise nego geografski pojam, da je vec prevazisao prostor i vreme, da mu niko ne moze izmaknuti, pa makar pobegao u najudaljeniji kutak sveta. Svako, koga se dotakao dah ovog ogromnog zrtvenika, zigosan je za ceo zivot. Nema vise stvaranja, delatnosti i planova bez Staljingrada. Nema ni jave ni sna bez Staljingrada. Trenuci u zagrljaju voljene zene - Staljingrad! Pogled u svetle decije oci - Staljingrad! Nikad, nikad vise utehe zaborava..."
« | Februar 2011 | » | ||||
---|---|---|---|---|---|---|
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 |