Kada me nosi autobus
kroz špalir
drveća
ili kada ležiš
na mome
dlanu
posle dobrih zagrljaja
mislim kako je čudno
što je prošao
rad
a drugi još nije došao
pa ću moći da živim
možda
do kraja
svojih snaga.
Ćutanjem me daruješ.
Zlatnom ogrlicom od slepila,
Bisernim mindjušama fine sebičnosti.
Vid nemocno pipa
Za odgovorom.
Ne može se iza ni okom, ni srcem, ni nogom,
Kao čudoviste iz trista jedne nedokazane priče.
Stvarno baš zato,
Strašno uprkos tome,
Ćutanje.
A neće ti ništa, sem koji naramak duše
Za potpalu u hladne dane sećanja.
Hiljadom pitanja ružnih od nervoze
Noseća ćutnja,
Kao kamen navaljena na moje prste,
Koji bi da pobegnu,
Il dodiruju.
Bilo šta izvan bola.
Umeš li prepoznati granicu kad vise nisi jak?
Umešli da ne budeš jak?
Nemam izbora
Evo ti moji prsti, evo ti tvoji neodogovori.
U ogledalu tvog ćutanja,
Spazih sebe.
Ležim puna želja, nebo mi bol pričinja.
Svaki oblak brod je bez mene što brodi,
svako drvo ima što duša moja nema,
spokojstvo.
(Nju Olbani, Misisipi, 25. septembar 1897. – Oksford, Misisipi, 6. jul 1962.)
David Albahari:"Od svih Foknerovih knjiga, najčešće se vraćam "Divljim palmama", bez obzira na to što mnogi ne uključuju tu knjigu među njegove vrhunske domete, poput romana "Buka i bes", "Avesalome, Avesalome" i "Dok ležah na samrti"."Divlje palme" su prvi put objavljene 1939. godine i dve novele koje čine knjigu, "Divlje palme" i "Starac", štampane su tako što se njihova poglavlja naizmenično smenjuju. U mnogim kasnijim izdanjima, pa i u prevodu na naš jezik, novele su razdvojene, ali kada ih čitamo, lako uviđamo zašto je Fokner hteo da ih predstavi u isprepletenom obliku.
Naime, obe novele govore o ljubavi, o odnosu muškarca i žene, o abortusu i porođaju, i premda su obe, svaka za sebe, izuzetno dobre priče, tek u naizmeničnom čitanju dobija se kontrastna slika odnosa pojedinaca i društva prema tim temama. "Divlje palme" donose priču o zlosretnoj ljubavnoj vezi između Harija Vilburna i Šarlote Ritenmejer, koja se završava tragičnim abortusom, dok "Starac" (što je zapravo naziv za nabujalu reku Misisipi) govori o tome kako jedan robijaš spasava trudnu ženu pred bujicom.
Na kraju, junak prve priče dospeva u zatvor, osuđen za ubistvo zbog loše urađenog abortusa, dok junak druge priče, umesto da bude nagrađen za svoje delo, dobija dodatnu kaznu zbog toga što se nije blagovremeno vratio u zatvor.
Ljubav se, tako, pretvara u kaznu, ma šta čovek učinio, i nikakvo bekstvo nije moguće. Suočen na kraju sa mogućnošću da oduzme sebi život i tako izbegne boravak u zatvoru, Hari Vilburn izgovara jednu od najčešće navođenih Foknerovih rečenica: "Između bola i ništavila izabraću bol." http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2004/05/31/srpski/G04053002.shtml
ODLOMCI:
"Sad ne moram više misliti na njih zato što znam odgovor na to, kao i to da ne mogu promeniti taj odgovor, a mislim da ne mogu promeniti ni sebe, budući da sam, kad sam te drugi put videla, shvatila ono što sam pročitala u knjigama, ali u što nikad nisam zbiljski verovala: da su ljubav i patnja ista stvar i da je vrednost ljubavi iznos onog što moraš platiti za nju i kad god je dobiješ jeftino, prevario si samoga sebe."
"...o onoj instiktivnoj veštini žena - onom bezbrižnom poverenju u vlastite ljubavne sudbine poput poverenja ptica u vlastita krila - onom mirnom surovom verovanju u neminovnu zasluženu osobnu sreću koja ih časovito okrilati i ponese iz utočišta ugleda prema neokušanom i nepoznatom prostoru bez ikakve vidljive obale...i sve to bez straha ili zabrinutosti, te otuda ne izvodeći nikakve zaključke o hrabrosti ili smelosti: samo s krajnjom i potpunom verom u zračna i krhka i neokušana krila - krila, te zračne i krhke simbole ljubavi koji su ih jednom izneverili, budući da su prema opštem pristanku i prihvatanju sanjale o samoj ceremoniji koju, kad se vinu, odbacuju."
Grčih ruke ja pod tamnim velom...
"Od čega si danas bleda, čega?"
- Zato što sam tugom neveselom
Do pijanstva napojila njega.
Pamtim. On je izašao tada
Iskrivivši usta najbolnije.
Ne taknuvši drvo s balustrada
Trčala sam za njim do kapije.
Zadihana viknuh: "Šala sve je.
Ako odeš - ode život moj."
Jezivo, a kao da se smeje,
Reče mi: "Na promaji ne stoj."
1911.
Slava tebi bole preduboki!
Kralj je juče umro sivooki.
Jesensko i rujno beše veče -
Vrativši se, moj muž mirno reče:
"Doneše iz lova njega, znaš li,
Telo su mu uz stari dub našli.
Mlad je bio. Tuge kraljičine!
Osta seda iza noćne tmine."
Svoju lulu sa kamina skide
I na noćni posao otide.
Probudiću ćerčicu kraj mene
Da očice sive gledam njene.
Iza okna topola se njiše:
"Tvog kralja na zemlji nema više."
1910.
S koje se obale ukrcah, o Silni,
U to jutro kao u pocetak speva?
I sta doprinosi tvojoj velicini
Taj moj atom bacen u sjaj jednog dneva?
Cim ce da osnazi hor kojim te slave,
Moj slabi glas sumnje; i cim da pojaca
Sjaj sunaca sto te neprekidno plave,
Zizak onog koji u tmini koraca?
Gospode, koji me poseja i zali,
Zasto bejah nuzan u svetu i puku?
Prodjoh put i videh sve sem tebe. Ali
Kad god moj brod nagne, nadjem tvoju ruku.
« | Februar 2011 | » | ||||
---|---|---|---|---|---|---|
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 |