poezijakojuvolim

Hajnrih Gerlah: „Izgubljena armija: roman o Staljingradu“
2011/02/26,23:23

Orginalan naslov glasi: Heinrich Gerlach: "Die verratene Armee", što znači da bi tačniji prevod bio "izdana armija" - što i jeste, jer je odlučeno da je bolje da umre, nego da se povlači.

  

Hajnrih Gerlah je sluzio kao nadporucnik u 14. tenkovskoj diviziji nemacke armije,  koja je ucestvovala u borbama oko Staljingrada, i po svojim secanjima je napisao knjigu koju zelim da vam predstavim, jer nam govori o perspektivi onog drugog coveka - coveka koji je iz bilo kog razloga na suprotnoj strani od nas, a koju smo tako cesto skloni da prenebregnemo ili namerno ne vidimo, pa i u najbanalnijim situacijama.

Knjiga je napisana zanimljivo i tankocutno - ne bavi se ratnim planovima, politikom, niti bilo cim slicnim. Samo covekom, obicnim vojnicima i njihovim razmisljanjima i osecanjima i onim sta se dogadja u svemiru jedne duse. Za trenutak se nadjete u redovima okruzenog okupatora, i osetite njegovu bol, i razumete zasto ruski vojnik daje cigaru zarobljenom nemackom vojniku.

Ovo nije prica o opravdavanju, ili zanemarivanju cinjenica ili necijih dela i nedela (nista ne moze ukinuti bilo ciju odgovornost za sopstveno delovanje) - to je prosto prica o ljudima i okolnostima, koje u velikoj meri mogu da budu drukcije od nasih, pa proizvode i drukcije reakcije. Ali je bol kod svih isti.Nadam se da ce vam ovi odlomci bolje docarati o cemu zelim da razmisljamo.

 "Ja ne snivam starih dna srecu, ja bezim, ni osvrtati se necu."

" Uklanjanje versajske besmislice, Rajnska oblast, Saar, Austrija - to je bilo pravedno i lako resavano. I sve na miroljubiv nacin! kakvo cudo sto su ostali zavidjali. Zato je Poljake trebalo udariti po prstima. Oni su zaista, ako je verovati Gebelsu, postali drski. "Policijska akcija!" rece Gering, pa i nije bilo vise od toga...Zatim je dosla Francuska. Medjutim, pre no sto je to coveka moglo uznemiriti, vec je sve bilo proslo. I, gotovo bez zrtava! A vec se mogao sagledati i dan kad ce i Engleska izgubiti volju. Ne, to zaista nije bio rat..Dok onda nije izbila stvar s Rusijom...Endrigkajt je jos uvek osecao ledeni strah u kostima u casu kad je iz zvucnika slusao Hitlerov poziv: "Najvise sest nedelja! kako se vikalo. "Za Bozic smo kod svojih kuca!" A sada su sedeli jos uvek tu, podaci o gubicima vec se davno nisu objavljivali, a nikakav kraj se jos nije mogao nazreti. I tako se, djavo da ga odnese, uletelo u svetski rat, da se nije ni znalo kako..."

" Nalazimo se u drugoj godini poduhvata, koji je nakad nazvan ruskim pohodom...Velike su reci vec zvucale prazno, pa i velike su stvari, za koje se zapravo poveo ovaj rat, izgubile na sjaju i snazi. Nemila nevolja i suvise je obuzimala ljude, a da bi bili spremni da misle dalje od svojih vlastitih zivota i onog sto je s njim vezano. U svemu drugom ljudi su se prepustali neizbeznosti, na koju su svikli, a koja se nazivala duznoscu. Porivi unutrasnje bestije, govorio je Brojer."

"A danas odjednom ovo naredjenje, koje ih je isteralo iz njihovog, protiv zime osiguranog bunkera, koji su izgradili nedeljama u napregnutom radu s nadom da ce se ovde konacno skloniti i smiriti. Sta naziva vojnik smirenjem u prisustvu neprijatelja: mesto na kome se mozes ispruziti na spavanju, ugrejati svoju kafu, pisati kuci pisma; mestance, koje posedujes, gde si kod kuce posle dugih meseci marsiranja i borbe, i borbe i marsiranja. I jazbina u bunkeru moze biti domovina. I do poslednjeg daha branili bi, kad bi trebalo, ove jazbine kao i samu domovinu. A onda je iznenada doslo do toga da treba otici napolje u noc, u zimsku studen, napolje na zaledjene ceste, na mars u nepoznato. Doslo je naredjenje, a mali infanterist ne sme da pita, on mora  slusati, mora marsirati. Lako je naredjivati, tesko je marsirati. Beskrajne kolone marsiraju kroz noc..."

"Armija zeli da se o svemu tome trupama ne kaze nista!" , zavrsi on."Pa to je i pravilno", prihvati Unold. "Ne valja kad vojnik previse zna. To samo podkopava borbeni moral.""Vi tako mislite?", pukovnik vrati sliku na njeno mesto, pa se okrene. "Moje nacelo je zapravo uvek bilo ; poverenje za poverenje! Ono je pokazalo svoju vrednost u najgorim polozajima. A sto se morala tice - nista ne razbija moral jedne trupe vise od lazi. A i precutkivanje je laz. Ali cemu price, pa to je naredba..."  

"Jer sruseni "Ju" (avion) je pravi Bozji dar. On moze da krije u sebi ili mast ili cokoladu ili hleb! Dvadeset tona hleba! Nocu su cesto sanjali o tome u svojim bunkerima. Moze imati i municiju ili gorivo. Ali o tome nije niko sanjao."

 "Eh, dragi gospodine zupnice Petere! Trebalo bi citav dan vikati u nebo, kad bi jos imali srca. Ali ko jos sebi sme ovde priustiti srce..." Peters jos uvek nije progovarao, nije mogao pronaci nijednu rec. Ali eto neceg tu sto se u njemu upalilo. Oziveti mrtve - to je to! On mora oziveti mrtve, sva ta zamrla srca. I ovog mladog lecnika ovde, koji jos izgleda da je ziv, a ipak je u stvari vec mrtav - umro od Staljingrada."

"Brojer je osetio da je Staljingrad vec odavno postao vise nego geografski pojam, da je vec prevazisao prostor i vreme, da mu niko ne moze izmaknuti, pa makar pobegao u najudaljeniji kutak sveta. Svako, koga se dotakao dah ovog ogromnog zrtvenika, zigosan je za ceo zivot. Nema vise stvaranja, delatnosti i planova bez Staljingrada. Nema ni jave ni sna bez Staljingrada. Trenuci u zagrljaju voljene zene - Staljingrad! Pogled u svetle decije oci - Staljingrad! Nikad, nikad vise utehe zaborava..."

 

 

Evgenij Jevtusenko (1933- ) - VIŠE TE NE VOLIM
2011/02/26,22:19

 

VIŠE TE NE VOLIM

 

Više te ne volim...Da, banalnog li kraja.

Banalan je ko život, banalan ko smrt.

Pokidaću tu žicu romanse očaja,

polomiću gitaru - čemu savez krt!

 

Samo naš pas, čupavko naš da shvati neće

zašto ti mudruješ i zašto sam ja nem.

Iz moje sobe - odmah tvojoj dveri kreće,

od tebe, opet, - on skače na moju dver.

 

Može se skrenuti od raspinjanja stalnog...

Sentimentalna kuco, još si zelen, znaj.

Ja neću da padnem na tu sentimentalnost.

Da muke produžujem - i odlažem kraj.

 

Sentimentalnost nije slabost - nego zločin,

kad smekšaš opet ko u zaručenja čas,

i probaš, stenjući, predstavu da počneš

koja se zove tupavo "Ljubavi spas".

 

Ljubav se spasava još prvih njenih dana

od dečjih "nikad!", "uvek!" - što su vatre plod.

"Bez obećanja!" - vozovi tad viču nama.

"Bez obećanja!" -  zuji telgrafski vod.

 

Koluti dimnog neba, polomljene grane

uvek su opomena zanesenim tada,

da velik optimizam - otkriva neznanje,

da više ima nade - kad se manje nada.

 

Humanije je prvo trezveno sve znati,

beočug svaki s lanca metnuti na tas.

Ne nuditi nebesa, al bar zemlju dati,

ne ići čak do groba, al dati bar čas.

 

Humanije je nikad ne izreći "volim...",

strašno je kad ta usta izgube svu draž,

kad potom prazna reč, i podsmeh te zaboli,

i lažno puni svet kad shvatiš da je laž.

 

Bez obećanja...Ljubav je - neostvariva.

Zašto u obmanu da vodiš ko u raj?

Lepo je priviđenje dok nije isparilo.

Bolje je ne voleti kad već sledi - kraj.

 

Skiči naš jadni pas do umopomračenja,

po mojim vratima i tvojim šapom grebe.

Za to što ne volim te ne tražim oproštenje,

molim oprosti mi što voleo sam tebe.

1966.

 

UVEK ĆE DA SE NADJE ŽENSKA RUKA

Uvek će da se nađe ženska ruka

blaga i laka, ko lek tvojih muka,

da žali te i malčice te voli

i, kao bratu, smiri tvoje boli.

 

Uvek će da se nađe žensko rame,

da umiriš na njemu dah svoj plamen,

da staviš na nj lakomislenu glavu

i poveriš mu moru grozničavu.

 

Uvek će da se nađu ženske oči,

da iz njih melem na tvoj bol se toči,

da iscele te sasvim, il bar malo

i sve zlo vide koje te spopalo.

 

No ima, znaj, i takva ženska ruka

što, kad ti takne čelo puno muka,

ko sudbina i večnost njega dira,

ko izvor sušte nežnosti i mira.

 

No ima, znaj, i takvo žensko rame

što, ko zna zašto, do večnosti same,

a ne za jednu noć je tebi dano,

i ti si sve to pojmio već davno.

 

No znaj, postoje takve ženske oči

što kao da ih uvek suza moči,

a pogled njihov, sve dok živš, to je

pogled ljubavi i savesti tvoje.

 

Ali sam sebi ti si izvor muka

jer malo su ti to rame i ruka,

te tužne oči, i pogled im mutan...

Ta izdao si njih toliko puta!

 

I kazna stiže - mira nemaš više.

"Ti izdajniče!" - šiba te gnev kiše.

"Ti izdajniče!" - granje ti put preči.

"Ti izdajniče!" - odjek šumom ječi.

 

Koprcaš se i grcaš, duh ti stenje,

i ni sam sebi ne daš oproštenje.

Jedina, kraj svih uvreda i muka,

oprostiće ti ona čista ruka.

 

I sad, i opet, do večnosti same,

oprostiće ti samo ono rame

i one oči prepune žalosti

za svaki čin tvoj, čak i neoprostiv.

1961.

Z A K L I NJ A NJ E
Na mene misli u prolećnoj noći,
na mene misli svake letnje noći.
Na mene misli u jesenjoj noći,
na mene misli svake zimske noći.
Nek nisam s tobom, nek sam u samoći,
nek sam daleko - i ne mogu doći,
svoj san o meni ipak predaj noći,
u hladnjikavoj posteljnoj mirnoći,
što godi kao more mekih moći.
Ko s morem, budi sa mnom ove noći.
Dok traje dan, ne misli nikad na me.
Dan sve okrene tumbe, pun galame,
uz vinske čaše i dimljive tame...
Viziji dan iskopa mnoge jame.
Težnje tvog dana neka hrle same,
ali u noći uvek misli na me.
Osećaš li kroz dozive sirene,kroz vetar, kada k oblacima krene,
svu stisku moju, i šta si za mene, -
tamo, u sobi gde su uske sene,
gde sklapaš oči, jer pune su zene
bola i sreće što se časom smene.
Preklinjem te u tihanoj tišini,
ili uz tutanj kiše u visini,
ili u snežnoj blistavoj belini,
il kroza san što seko java čini:
na mene misli u prolećnoj noći,na mene misli svake letnje noći.
Na mene misli u jesenjoj noći,
na mene misli svake zimske noći.
 
N E   T R E B A
Ne treba....Stojim kraj drveta.
Ćutim i ne obmanjujem.
Zagledan sam u svetlo,
u dvostrukih fenjera red.
Ne lomim, ve samo lagano dodirujem
grančicu na kojoj se uhvatio led.
Ne treba....Nestvarno sve je:
prozora ovih tmine,
i purpur ovog snega, obasjanog farom za tren.
Ne treba....Nestvrno sve je:
u martu parka magline,
gde vidiš umesto čoveka samo čovekovu sen.
Ne treba...Neka...Sada, u malom tramvaju dremljivom
njihanjem ispunjava Moskva prozorski ram,
a ti o meni razmišljaš, onako ženski zajedljivo,
nasloniv obraz na šaku...Tu dečju rukavicu znam.
Ne treba...Postaćeš žena,
pametna, umorom gonjena.
Nežnosti i reči dobre biće za tebe ko hleb.
Doći će vrtoglavica, jadom gusto natopljena,
u martu, jer ćeš čuti tada mladićev šapat lep.
Ne treba...
Kao svoju, čuvaj i dušu blisku;
sa njim ne lutaj kroz usnuli grad.
"Ne treba" - reci mu samo, glavu oborivši nisko...
Tako ja tebi ovo - "Ne treba" - kažem sad.
1960.
TVOJA DUŠA
Tu si, lažno, bliska.
Uvek zimski zimska.
Kad vračaš i čaraš,
leden oklop stvaraš.
Duša je pod mrazom,
duša je sve mraznija...
Groznom li si kaznom
svoju dušu kaznila!
Ti hoćeš duša da bude ledena -
na stvari kupovne
jedino svedena...-
nekakva soba,
gde vlada varka,
hladno prepredena
i tobož jarka.
Vazduh se tu ukočio.
Tu nećeš naći cvet.
Ko tamni led, pred očima
svetluca taj parket.
Grad čitav žega skleptala,
žagori trgom svet...
Tu - živin led ogledala,
klavira smolat led.
Ni sunce nisi pustila,sva svetla ovde mru...
Ledenice na lusteru
njišu se ko u snu.
A željan sam žagorenja,
glasova što se roje.
Grozim se zlog tavorenja
u sobi duše tvoje.
O, dušo mrka,
dušo pokunjena,
puna do vrha,
a neispunjena....
* * *
Ne, ni od čega neću polovine!
Daj mi celo nebo, zemlju celu,
mora, reke i gorske lavine -
ne priznajem nikakvu podelu.
Ne, moj život ništa krnje neće.
Samo celo na bujna ramena!
Ja ne želim polovinu sreće,
ne treba mi tuga podeljena!
Samo hoću polovinu tog jastuka
gde čarobno ispod tvoga lica
cveta prsten i divna ti ruka
kao zvezda, zvezda padalica...
1963.
Čestitamo!
2011/02/26,21:53
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.
 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu