poezijakojuvolim

U gluhu noc duboku kao tajna
tiho se iskradam iz sna
i osvrcuci se lutam kroz splet
pustih ulica.

Java nalik na nastavak sna:
studen, utvare visokih zdanja
kao divovske nadgrobne ploce,
zmirkave vjedje ulicnih fenjera.
Odasvud zraci strepnja
nadvijajuci se nada mnom kao nesvijest.
Samo ja sam ispunjen kretanjem i sam
Bog zna odakle nagrnulom njeznoscu
prema onima sto snivaju iza tih zidova
i nimalo se ne cuvaju od vjecito budne smrti
sto vreba na njih u tami.
U kojem od tih zdanja, na kojem katu je
usnula ona cije ime i zivot nikada ne upoznah?
Upoznah samo boju njene kose, samo muziku
tijela u trenu toga jutarnjeg susreta.
Zar se susret tih dvaju pogleda
sto izdaleka govorahu jedan drugom:
- Divnog li dana! - dogodiio zato
sto sunce poput kise sibase ljudsku gomilu
koja se gurala, sumjela, brujala?

Meni se taj trenutak sto je srodio
dvoje prolaznika
ucinio slucajem, i ja se ni ne osvrnuh...

A sada me izjeda misao da sam propustio
najljepsi dan mog zivota,
i zato strepim od ove noci
i ocekujem sam ne znam sto.

Jednolicnost sati postaje neizdrziva.

Stalno ta ista nada:
danas odjednom...
I eto gdje je koji zivim zivot bez reda
ko neki preruseni milionar
ustajem s kreveta i izlazim na ulicu kao
mjesecar, i lutam gradom do zore.
To je moj vjerski obred.
I cini mi se da odasvud u mene gledaju,
sumnjaju da sam lud.
I nikoga tko bi me saslusao, nikoga tko bi razumio.
Samo noc mi hrli u susret...
Ali kada se priblizi moj smrtni cas,
ugledat cu je ocima punim suza
i reci joj sve, sve...
Tako kazuju djeca svoje jade svojim majkama.