Ja samo pravim se tako
Da noći se ne bojim
Kada u sobi svojoj
Pred crnim prozorom stojim.
Da pogledam u nebo
Ja silom teram sebe –
I vidim oblake strašne
I na nebu strašne zvezde.
I drvo tako crno
Što u mraku se klima
Kad u krevet se skrijem
Stoji mi pod kapcima.
Pribijam se uz tvoje
Srce, gde pesma sleće,
A u njemu istinski šume
Tihe noći i drveće.

Nije ovo ljubav, to se ja spasavam,
to ja bježim, ženo,tebi u hajduke,
romanijo moja, puna dobrih trava
za krvave rane i žestoke muke.
To ja bježim, bježim, iako znam,ženo,
da već nigdje nema đula i zumbula,
da me čeka prokleto lijevno
gdje u njemu bijeli se kula.

Ćutanjem me daruješ.
Zlatnom ogrlicom od slepila,
bisernim mindjušama fine sebičnosti.
Vid nemoćno pipa
za odgovorom.
Ne može se iza ni okom,
ni srcem, ni nogom.
Kao čudovište iz trista jedne
nedokazane priče,
stvarno baš zato,
strašno uprkos tome,
ćutanje.
A neće ti ništa,
sem koji naramak duše
za potpalu u hladne dane sećanja.
hiljadama pitanja
ružnih od nervoze
noseća ćutnja.
Kao kamen navaljena na moje prste
koji bi da pobegnu
il da dodiruju
bilo šta izvan bola.
Umeš li prepoznati granicu
kad više nisi jak?
Umeš li da ne budeš jak?
Nemam izbora.
Evo ti moji prsti,
evo ti tvoji neodogovori.
U ogledalu tvog ćutanja,
spazih sebe.

Kada te gubim, ja nalazim tebe,
Kada sam s tobom, ne mogu da nasitim
Srce.
U tebi su zvezde, mrak i oganj,
Granje što žamori pticama u vrtu –
Sve što me uljuljkuje u kratkom doživljaju
Života.
Kada gubeći te odlazim od tebe,
Sreća se nesrećom hrani, uzdah
Je glas kojim progovara ljubav,
I ne zna istinu onaj koji ne zna
Da je senka savest sunca.
Iza mene si. Kao u noći tamnoj
Zalutali tražimo svoje ruke.
I tu si, živiš sama za sebe
U meni.

Ah, ti prokleti besani sati
Kad nevažne brige naglo postaju ogromne
I ma kakva glupost ohrabrena noću
Preti, optužuje, naduvena kao žaba.
Neoprezna reč postaje zločin,
Glupa primedba u novinama – presuda
Osamljenost, dekret izgnanstva.
U groznici sporova neznano oko čega
Izmišljam nove ludačke argumente,
precizno pariranje – u izgubljenim diskusijama.
Ah, oni prokleti sati kad se noću
Ništavne drame, neistinske brige
Sjedinjuju sa istinom starom i bolesnom.
Očajavam zbog nenapisanih komada,
Zbog slika koje bih mogao naslikati,
Zbog usana davno ljubljenih.
Dok najzad u ponoć ne dođe
Mala tableta
Mepavlon.
Obuhvata me toplim talasom sna.
Prustovim
Pronađenim vremenom.
I, kao nakon gorke svađe,
U naglom pomirenju
Pronalazim tvoja, detinjom grimasom
Nabubrela usta, vrela, slana od sna.
Spavaj, draga.


***
Prvo,
nemoj da
se nasmeješ.
Ne klimaj
glavom bez prestanka,
ne govori
da je u redu.
Umrećeš
od unutrašnjeg krvarenja.
***
Drugo,
nemoj da
se iznenadiš
što ti se
neko uopšte obratio.
Da ga oteraš
jednim pokretom ruke
kao
dosadnu mušicu.
Sipeće
strašni dani.
***
Iznad mog stola visi slika:
bomba,
na kojoj
je upaljen fitilj,
leži na
glavi jednog mačka.
Žuti
plamen je večito
na istoj
udaljenosti od dinamita.
Eksplozija
može da se desi
samo u
mojoj glavi.
***
Želje su prvi znak bolesti
od koje
se umire.
****
Pre nego što zauvek odem
moram da
znam:
koliko
puta si me sanjao,
koliko
puta mi dojurio,
gde si me
sačuvao?

| « | Februar 2013 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | |||